Srebrenik se u istoriji prvi put pominje godine 1333. Prvi pisani dokument o postojanju ovog drevnog grada jeste povelja Stjepana II Kotromanica kojom on, kao bosanski ban, Dubrovackoj republici ustupa Ston i Rat - otvarajuci trgovinske puteve Dubrovnika sa Bosnom. U to vrijeme Srebrenik je bio i prijestolnica srednjevjekovne Bosne kojom su vladali Kotromanici, utemeljivsi njene najprostranije granice. Bosna se tada prostirala od Save na sjeveru, Zadra i Knina na zapadu i Herceg Novog na jugoistoku.

Ugarski kralj Matija Korvin u oktobru 1464 prodire sa vojskom u sjeveroistocnu Bosnu i zauzima Srebrenik. Od osvojenih krajeva formira Srebrenicku banovinu, koju uredjuje po strogim vojnickim principima. Za zapovjednika Banovine postavlja hrvatskog velikasa Nikolu Ilockog.

O zauzimanju Srebrenika od strane Turaka postoje dvije istorijske verzije: po prvoj Srebrenik je osvojen 1512.godine, zajedno sa Teocakom. Druga je verzija da je 1521 bosanski sandzakbeg Feriz-beg zauzeo Srebrenik, Sokol i Tesanj. Interesantno je narodno predanje o zauzimanju Srebrenika od strane Turaka. Kako je turska vojska bila brojcano nadmocna, branitelji Srebrenika su u toku noci napustili grad, potkovavsi konje naopako da bi prikrili tragove svog povlacenja. Zbog tragova kopita Turci su mislili da je gradu stigla pomoc i dugo su oklijevali da ga pokusaju zauzeti. Nema pouzdanih podataka o tome kada je sagradjena srebrenicka tvrdjava, ali je posve sigurno da su je sagradili Madjari za vrijeme njihove vladavine u Bosni. Dogradjivali su je Turci, o cemu svjedoci dogradjena dzamija koja je sluzila za potrebe posade, odnosno turskih askera.

U periodu poslije Turaka Srebrenik je bio u izvjesnoj istorijskoj zaledjini, tako da nema puno svjedocenja o gradu u periodu Austro-Ugarske vladavine niti Kraljevine Jugoslavije.

Ponovno istorijsko budjenje Srebrenik dozivljava u periodu poslije II svjetskog rata. Gradnja pruge Brcko-Banovici i putne dionice Zupanja-Sarajevo-Opuzen daje Srebreniku impuls napretka i ozivljavanja.